Osjećaj ponosa je iznimno vezan za zajednicu kojoj pripadaš, obitelj, grad, narod, državu. Vezan je i uz osobe koje te predstavljaju. Uspjehe slaviš, a poraze, bez obzira što ti neće možda direktno utjecati na život, podnosiš sa tjeskobom, ponekad i sramom. Da bi narod bio narod, važno je i kolektivno samopouzdanje, ponos, postignuća. Bez toga je teško izgraditi klimu optimizma koja je nužna za napredak.
Sjećam se kad je čitava Hrvatska danas davne 1990. godine, tek dva tjedna od pobjede Tuđmanovog HDZ-a na prvim demokratskim izborima, bila domaćin Eurosonga, a Hrvatsku je predstavljala Tajči. Čitava Hrvatska je pred malim ekranima i kreće direktan prijenos. Kamera se strelovito spušta kroz gledalište prema pozornici, svi zaustavljamo dah, kad ono, zacrni se ekran pa se javi voditelj koji sa zamuckivanjem objašnjava da nekakav signal nije stigao na vrijeme te da će se morati sve ponoviti. Iako je to bilo toliko banalna stvar, u mojim tinejdžerskim očima, ali i očima milijuna Hrvata koji su taj prijenos doživljavali kao internacionalnu promociju države koja se tek rađa, to je bila pljuska. Nakon minute sve je krenulo kako treba, a svi smo do kraja prijenosa strepili da se greška ne ponovi. Osjećaj koji sam tih par minuta imao je jako sličan osjećaju koji sam kasnije dosta puta doživio kad bi me netko izvan Hrvatske s kiselim izrazom lica priupitao: Vaš predsjednik je onaj Milanović?
Taj isti osjećaj sam imao kad sam gledao reportažu iz Madrida prije tri godine kada je Zoran Milanović sa suprugom sudjelovao na gala večeri koju su u čast šefova država i vlada sudionika sastanka na vrhu NATO-a organizirali kralj Felipe VI. i kraljica Letizia u Kraljevskoj palači. Milanović, kao Pale sam na svijetu, pokisao stoji u kutu dvorane. Da ne budem neiskren, imao je on komunikaciju s domaćinom koja je doslovno izgledala ovako:
– Drago mi je da ste došli – rekao im je kralj Felipe VI. Je li sve u redu?
– Sve je u redu. Nije tako vruće kao u Zagrebu – odgovorio je Milanović na što je španjolski kralj rekao kako je prošli tjedan bio grozan, no da je ovaj dobar.
Taj osjećaj sam imao svaki put kad bi u ruskim medijima izašao hvalospjev državniku Milanoviću.
Svijet nikad nije bio turbulentniji. Da nam je netko prije 20 godina rekao kako će se u Europi voditi rat koji danas traje u Ukrajini, nitko ne bi vjerovao. Da je netko rekao kako će američki predsjednik svojatati Kanadu i Grenland, nitko ne bi vjerovao. Također, da mi je netko rekao kako će SDP-ovci prestati govoriti protiv Tuđmana, nego će o njemu govoriti kao Ocu domovine (iako to ne misle), ne bih vjerovao. Sve je moguće.
U ovom turbulentnom svijetu treba nam državnik kojeg se nećemo sramiti, ali i osoba koja će moći istinski zastupati interese naše države i naroda. Milanović to NIJE! Do sutra bih mogao nabrajati argumente, ali u ovom vremenu površnosti neka vam motivacija bude kako se više ne smijemo sramiti svog predsjednika.
Moja Hrvatska demokršćanska stranka također podržava Dragana Primorca kao čovjeka koji na najbolji način u ovim čudnim vremenima može braniti naše interese.
Dileme nema
