Hrvoje Zekanović, član Hrvatske demokršćanske stranke, na koalicijskoj listi s HDZ-om, HSLS-om i HSU-om, postavljen je na sedmo mjesto na listi u devetoj izbornoj jedinici.
Na sedmom ste mjestu, jeste li zadovoljni tim položajem ili ste očekivali da ipak budete malo više?
– Kad sam čuo da ću biti sedmi na listi, komentirao sam da bih upravo to mjesto samom sebi ponudio. U devetoj izbornoj jedinici to je najlogičnije mjesto za koalicijskog partnera, a to je moja stranka HDS. Jesam li mogao biti više, ha, u politici uvijek nastojiš biti što više. Nije uopće postojala sumnja hoću li biti na zajedničkoj listi HDZ-a HDS-a, HSLS-a i HSU-a, mislim da sam svojim angažmanom to mjesto i zaslužio.
Je li sedmo mjestu u devetoj izbornoj jedinici baš toliko sigurno kao što se u HDZ-u misli? Ipak se izborna utrka malo zakomplicirala?
– Da, sigurno je. S obzirom na rezultat u protekla tri izborna ciklusa, kada je HDZ samostalno ili u koalicijama osvajao osam mandata u devetoj izbornoj jedinici, očekujem da se sličan rezultat ponovi i ove godine. U politici, naravno, ništa nije sto posto sigurno, ali očekujem osam mandata.
Oni koji vas ne vole znaju vam prigovarati kako letite od stranke do stranke. Koji je vaš odgovor na to?
– Zapravo, nisam promijenio nijednu stranku, a iz jedne sam izbačen. Kad sam se počeo baviti politikom ušao sam u stranku HRAST koja se kasnije stopila u Hrvatske suvereniste i tako prestala samostalno funkcionirati. A kasnije su me Suverenisti izbacili. Dakle, jedina moja tranzicija bila je kad su me izbacili iz Suverenista u Hrvatsku demokršćansku stranku. Znači, nisam ih puno promijenio, ustvari ne bih niti jednu da me nisu izbacili.
A izbacili su vas zbog vašeg govora u Saboru…
– U politici nastojim uvijek reći ono što mislim, ono u što vjerujem. Pa se tako nisam libio govoriti ni o najdelikatnijim svjetonazorskim temama, za razliku od mnogih, bez obzira što mi to nije donosilo nekakve političke pluseve. Kad je došao koronavirus, a s obzirom da sam vjerovao i vjerujem da je cijepljenje znanstvena i medicinska metoda koja pomaže u liječenju bolesti, nisam mogao šutjeti kao moji kolege koji su se osobno cijepili i cijepili svoje bližnje, a ljude su odgovarali od cijepljenja jer su htjeli njihove glasove. To je moralno dno politike. U tom trenutku sam morao reći ono što mislim. I, da, zbog tog stava sam izbačen iz stranke. To mi je bio krimen.
Žalite li danas zbog toga?
– Ne. Ponovio bih taj govor, možda bih bio još žešći. Ponavljam, bitno je da političar kaže ono što zna i vjeruje. Ima ljudi koji stvarno ne vjeruju u to, ali meni su išli na živce one moje kolege koji su vjerovali u isto što i ja, a radili su suprotno. To je ono što nije fer.
U Sabor ste ušli 2016. na listi HDZ-a, a 2018. ste napravili presedan u političkoj praksi i otišli u oporbu, danas ste opet na HDZ-ovoj listi…
– Tako je. U Sabor sam ušao na koalicijskoj listi s HDZ-om kao član Hrasta, a napustio sam vladajući većinu zbog svjetonazorskog pitanja, odnosno zbog danas zaboravljene Istanbulske konvencije. Žalim li zbog tog postupka? Ne, jer u to vrijeme sam vjerovao da je jako bitno da se neke stvari usvoje ili ne usvoje na toj razini. Danas tu Istanbulsku više nitko ne spominje, nebitna je, ali tada sam osjećao da trebam napustiti vladajuću većinu. Mogu reći da sam tada o toj temi hrabro govorio, za razliku od nekih sada spominju Istanbulsku konvenciju, a tada su šutjeli kao zaliveni. Poput članova MOST-a. Tada im valjda nije bilo pragmatično baviti se svjetonazorom. Tada mi je to bila demarkacijska linija, a danas je to, naprimjer, pitanje stava oko ruske agresije na Ukrajinu.
U politici najčešće nema mjesta emocijama, no jeste li s Plenkovićem raspravili vaš odnos prije nego ste se, kao član HDS-a, opet našli na istoj strani?
– Bio sam s predsjednikom Vlade bio nebrojeno mnogo puta u zadnje tri godine, i nasamo i na zajedničkim sastancima, i ta tema našeg odnosa se spomenula, ali s obzirom da se radi o čovjeku koji je sjajnih sposobnosti i koji ne otvara teme koje nisu bitne, složili smo se, citirat ću ga, da su to – tempi pasati. Prošlo vrijeme. I tako i jest. Stvari treba gledati iz konteksta vremena pa tako i to. Nismo analizirali detalje. Ne bih rekao da sam bio Plenkovićev najveći kritičar, ali sam bio kritičar. Zanimljivo kako mi se zadnje dvije i pol godine stalno izvlače moje iste dvije svađe s njim pa mi se na taj način želi dokazati moja nevjerodostojnost. Pritom, mediji ignoriraju kritike Milanovića prema Daliji Orešković ili odlazak Bože Petrova kod javnog bilježnika, primjera je mnogo. Kad sam odlazio od Andreja Plenkovića, održao sam govor pred stotinjak ljudi kad sam rekao da moram napustiti vladajuću većinu, ali da sam se iznimno ponosio onim što radi Plenković kao predsjednik Vlade i da na pravi način vodi državu.
Sa Zoranom Milanovićem bili ste brutalniji, u Saboru ste mahali s vrećicom lažnog kokaina…
– U situaciji kad te netko u medijima izvrijeđa na najvulgarniji način onim samo njemu karakterističnim uličarskim rječnikom, onda mu jednostavno moraš vratiti. I ja, za razliku od predsjednika Vlade koji mora zadržati dignitet, volim Milanoviću vratiti na njegov način. To je možda i do moje osobnosti. Volim i da moja bude zadnja. Tada sam mu dao do znanja i da, uvjetno rečeno, mogu biti luđi i od njega. A da bi došao u medije, nažalost, danas ne moraš biti suvisao. Moje stotine možda tisuće intervencija u Saboru, koje su bile pripremljene i dobro odrađene, nisu došle u fokus medija i javnosti. Za razliku od toga, nešto što je bilo domišljato, to mediji primijete. Zapravo, mediji odgajaju političare, tjeraju ih da budu domišljati ili pa čak i ekscesni.
Kako komentirate Milanovićevu kandidaturu za premijera?
– To je nešto neviđeno u svjetskoj političkoj praksi. Čak bih rekao i skandalozno. Ne znam da je netko u nekoj državi na tako grub način kršio Ustav. I to ne bilo tko, nego predsjednik države. Nakon prvotnog šoka, danas likujemo nad tim njegovim potezom. Mislim da će on biti grobar trenutne oporbe. Odnosno, zahvaljujući njegovom angažmanu oporba će doživjeti političku kataklizmu.
Kako je vaša koalicija doživjela njegov potez?
– Nitko to nije očekivao i moram priznati da, kad se to dogodilo, svi smo pričali samo o tome, pitali se koji je sljedeći korak. U onom trenutku kad sam pomislio da je dao ostavku na mjesto predsjednika, malo sam se čak i zabrinuo. No, kad smo shvatili da je on zapravo najveća kukavica jer je zadržao mjesto predsjednika pa s jedne lagodne pozicije ide još nešto pokušati napraviti. Shvatio sam da će ga narod pročitati. Trebao je odigrati all-in, a ovako će izgubiti.
Kad smo kod presedana, u Plenkovićeva dva mandata iz Vlade je, iz raznih razloga, otišlo više od trideset ministara. Mislite li da je i premijer trebao za njima?
– Interesantno je kako Plenkovićeva analize tih situacije ne dođu do medija, jer poruka o trideset i nešto smijenjenih ministara je jednostavna i dobro zvuči. Ali kad se analizira tko je to u zatvoru ili optužen, onda ćemo doći do samo nekolicine protiv kojih se vode postupci. Ministar Barišić je otišao zbog jedne krive fusnote, a Marić je otišao u privatni biznis, Tramiščak je izgubila povjerenje… i takvih imamo cijeli niz. Većina je otišla iz Vlade zbog nekih banalnih razloga. Ministri se mijenjao i tu ništa nije čudno, taj posao je naporan i troši čovjeka. Sad kad ponovno osvojimo vlast siguran sam da neće svi ministri obnašati svoje stare funkcije, a onda će ih oporba pridodati smijenjenima i praviti dramu.
Žive li političari, pogotovo oni vladajući, u nekoj svojoj dimenziji? Primjerice, gotovo na svaku kritiku se odgovara rastom BDP-a što se u realnom svijetu slabo ili nikako ne osjeća?
– Sjećam se svojih studentskim dana kada osim onih bonova za menzu moja generacija nije imala ništa. Imao sam probijene cipele, jedne trapericu i jednu jaknu. Danas imam dvije studentice i mogu reći da je studentski standard stoput bolji nego u moje vrijeme. U prosjeku, danas se znatno bolje živi nego prije, više se putuje, ljudi imaju više garderobe, gadgete u rukama… Puno se bolje živi, to je činjenica. Ali danas su i zahtjevi postali veći, mi svi na mobitelima gledamo kako je netko putovao u Egipat, a ti ne možeš ni do Međugorja pa se javljaju frustracije ljudi koji bi htjeli više, više i više. Standard je definitivno porastao, a je li to dovoljno, nije, jer i dalje ima radnika čija su primanja skromna i teško žive. Ova zadnja reforma je upravo takvim ljudima povećala plaće. Nije dovoljno, ali je napravljeno.
Tema standarda neminovno povlači i temu demografije…
– Demografija je tema kojom se bavim dugo i jako me smeta kad se standard povezuje s pitanjem demografije. Danas nije oportuno izgovoriti da s rastom standarda pada natalitet. No, činjenica je da najnerazvijenije zemlje svijeta imaju najviše djece, dok najbogatije zemlje imaju najmanju stopu nataliteta. Naš glavni problem nije emigracija, jer mi već sad imamo useljavanje, naši ljudi se sve više vraćaju, a dolazi i nova radna snaga. Problem je što su ljudi u zapadnom svijetu uglavnom odustali od rađanja, to je trend koji je sveprisutan. Nama je stopa fertiliteta sada 1.5, ne samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj, Francuskoj, Americi, Kini, Indiji… Što standard više raste, stope nataliteta padaju. Točka. To je pitanje jedne duhovne obnove, premijer će reći – mentaliteta, odnosno promjene stava prema životu.
Sve nas je manje, ali je zato sve više stranih radnika. Kakav je vaš stav o uvozu radne snage?
– Ja bih bio najsretniji kad bismo u Hrvatskoj i u zapadnoj civilizaciji općenito imali stopu fertiliteta 3 ili minimalno 2.5, kad bi znači prosječna žena rađala dva i pol ili tri djeteta, tada u perspektivi ne bismo imali problem nedostatka radne snage. Međutim, to nije realno. Moderna civilizacija nije našla odgovor na pitanje kako potaknuti ljude na reprodukciju. Volio bih, dakle, da u nas, evo ovdje u Šibeniku, ima dovoljno ljudi da ne moramo tražiti stranu radnu snagu, što je u ovim današnjim okolnostima legitimno, ja poslodavce razumijem. Trenutno imamo dvije opcije – ili se prestati baviti turizmom, ili imati 200 tisuća stranih radnika koji će nam servisirati taj turizam. Naši ljudi biraju poslove, što je dobro, ali one koje ne žele, netko mora odraditi. Budimo sretni da imamo još koga uvoziti, doći će i to vrijeme da nećemo više imati nijedan bazen iz kojeg ćemo crpiti radnu snagu. A tada više nećemo moći komunalno funkcionirati.
Ne uđete li u Sabor…
– Ući ću.
Hipotetski. Koji vam je plan b?
– Nastojat ću se baviti politikom što duže budem mogao, kao što je Šibenčanima poznato mi, HDS, participiramo i u vlasti na lokalnoj razini. Puno sam truda tu uložio u politiku i mislim da sam naučio taj posao. Izgubio sam anonimnost, koju naučiš cijeniti tek kad je više nemaš, jednom političar uvijek političar. Ako kojim slučajem odlučim izaći iz politike, veselit ću novim izazovima. Mislim da imam puno iskustva i praktičnog znanja koje mogu iskoristiti na mnogo načina.
Intervju je u originalu objavljen na portalu sibenik.in
